Ruku pod ruku, a nogu na loptu

Blog

Published on June 16th, 2014.

Pokušavam već treći put napisati ovaj tekst i svaki put se ulovim da virtualno izvlačim papir iz pisaće mašine, gužvam ga i bacam u koš.  Zbilja nije lako pisati o svim tim silnim poplavama koje su se desile čak i s odmakom od nekoliko tjedana i sa sigurne distance. Svaki put bi mi tekst bio ili preplitak ili predubok, teško je naći neku trezvenu sredinu i napisati išta suvislo bez da stalno imaš grižnju savjesti što sjediš ovdje za kompjuterom, a ta ista savjest ti nalaže da bi sada najradije bio tamo na ugroženim područjima i bio tim ljudima od neke pomoći. Vjerujem da svatko od nas ima isti ili sličan poriv i razmišljanje, jer imun na tako nešto može ostati samo nečovjek.

Gledam te slike i snimke s mjesta događanja i knedla mi stoji u grlu. Gledam i ne vjerujem kolko neke stvari uzimamo zdravo za gotovo, kao kuća je na zemlji, sve je to čvrsto, nikud to ne ide. Ne razmišljaš o tome dok ne vidiš što se desi kad priroda, koja je inače divna, pokaža svoje zube. Te kuće i automobile je zemlja doslovce – progutala. Ili ona nevjerojatna snimka gdje u roku 6 minuta cijeli grad bude pod vodom. 6 minuta! Dok si se spustio s 4. kata do dućana po sladoled u međuvremenu je cijeli Doboj prelila voda. Tu ti nestanu sva razmišljanja tipa “pa kako nisu stigli otići” ili “pa kako nisu taj auto odvezli negdje”… pogledaš snimku i imaš odgovor.  Zoveš taj  060 90 11 ko sumanut, jer to je jedino što u ovom trenu možeš napraviti da pomogneš sa svoje strane, a pritom se nadaš da će se i telekomi i države odreći svojih nameta da što više novaca ode za obnovu domova i gospodarstva u devastiranim krajevima.


Fotografija: Davor Runje

Nabasam na slike iz Gunje neki dan na portalima nakon što se voda povukla. Totalna apokalipsa, ko da gledam slike sa s nekih bliskoistočnih bojišta. Sve srušeno, blata i lešina životinja svugdje. Na jednoj slici Opel Corsa puna suhog blata, ko zna na kolko je rata taj auto uzet i kolko su ljudi štedjeli, odricali se, a sad ga vjerojatno mogu baciti. I to je “samo” auto.

Nemam riječi za navode da je puno toga moglo biti spašeno da tamo neki nisu uzimali pjesak sa brane ili da su institucije na vrijeme reagirale. Ako je to istina da je nečijim propustom nanesena dodatna šteta, onda, kao i za one koji se ne libe krasti humanitarnu pomoć, te pljačkati poplavljene domove, imam samo jednu riječ – karma!

 

Ruka pod ruku …

Ali iz cijele te tragedije iznjedrila je jedna dobra stvar, izvrsna štoviše. Ljudi… ljudi su pokazali da su – ljudi.
Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio tolko solidarnosti i empatije. Možda zato jer su danas mediji i društvene mreže jaki i brzi komunikacijski kanali i sve što se desi vidimo u “roku sekunde”, ali ono čega smo bili svjedoci je zbilja da se naježiš od dragosti i ponosa. Nestale su geografske granice, emocije i poriv da pomognemo susjedu u nevolji je bila jača od svih povijesnih prepreka. Društvene mreže su preplavile slike ponesene entuzijazmom gdje se spominje jugoslavija, bratstvo i jedinstvo, opet smo zajedno i sl. No… ovo je bilo još bolje, jer u jugoslaviji smo bili zato jer smo morali, a sada su se ljudi ujedinili svojom voljom.
Nada u čovječanstvo se vratila, jer eto ovaj put nije susjed bio sretniji kad je “susjedu krepala krava” nego kad mu je svojim rukama pomogao.
Svaka čast, ali SVAKA ČAST!

 


Fotografija: Robert Balaško

Noga na loptu …

Ne znam kako vi, ali ja baš volim to, volim kad vidim da su ljudi međusobno dobri, da se tapšaju, pomažu, brinu jedni o drugima. Šteta je da nam vrijeme prolazi u konfliktima i mržnji, a i kad nekom napraviš nešto dobro, pa cijeli dan se super osjećaš. Krizna vremena su nas učinila sumnjičavima, gledamo jedni druge s oprezom, jer nikad ne znaš kad će ti netko učiniti nešto nažao. Zato me i veseli kad vidim ovakvo zajedništvo i empatiju, al nažalost trebala se desiti velika nedaća da to ispliva iz nas.

No ima još jedna stvar koja ima sličan efekt na međuljudske emocije, a to je sport, nogomet poglavito.
Svjetsko prvenstvo u nogometu je jedan planet za sebe, na njemu svi žive za svoje boje i nije bitno iz kojeg si djela svoje zemlje, jer kad igra tvoja reprezentacija svi smo isti, jedan uz drugog. Nije bitno iz kojeg si kvarta, grada niti kakve si boje ili vjeroispovjesti. Moj stav prema nogometu znate, pisal sam o tome u prethodnom postu za bloggers network, ali kad je reprezentacija u igri i oni anti-sportaši se dižu na noge.
Kad “kockasti” raspali loptu u protivniču mrežu, pa grli se crn, žut, zelen i plav… da grli – LJUBI! 😀
I ne samo to, osjećaj je isto kad igra bilo koja reprezentaija iz regije 😉

Nema to veze s empatijom ko u slučaju poplava, niti se to uspoređuje, ali to zajedništvo i zaboravljanje razlika među ljudima, makar na lokalnoj razini, je poveznica koja veseli, a i pokazuje da ne treba uvijek nedaća da bi zbližila ljude.

Zato dajmo da sada i ti ljudi koji su na dnu dobiju ponovno nadu da će i oni ubrzo s prijateljima moći uživati u svakodnevnom životu, gledati utakmice, družiti se s prijateljima i raditi svoj posao. Svatko može pomoći, lako je je i jednostavno, samo aktiviran onu svoju empatijsku emociju i nazovi broj, pošalji sms ili klikni na web: