Ovaj mjesec mi je trebalo neko vrijeme da nađem inspiraciju za #činidobro post, a cijelo vrijeme mi je tema bila pred nosom 😀

Gdi si Poje, šta ima? Kaj danas fotkaš ? 😀

Jedno je od omiljenijih pozdrava koje mi ljudi mogu uputiti zadnje vrijeme, iz više razloga. Prvo zato, jer ga gotovo uvijek izgovaraju s osmijehom, a drugo zato, jer pretpostavljaju da sam opet negdje na fotkanju, a s obzirom da znaju da mi fotografija nije glavni posao već hobi koji me iznimno veseli, takav pozdrav ti instatno podigne raspoloženje 😀

Od trenutka kad stigne poziv “… čuj, jel bi mi mogel doći pofotkati tad i tad …” počinje jedna priča koja cijelim putem proizvodi lijepu količinu serotonina 😀 Ljudi znaju da mene ne pogoni novac već – strast. Taj osjećaj sreće kad radiš nešto iz čiste ljubavi je neprocjenjiv i najiskrenije želim svakome da ga osjeti u životu. Kad dođem među ljude, izvadim fotoaparat i prislonim oko na okular to je moja mala Narnija, moj rajski otok s punim spektrom boja, okusa i mirisa. Biti dio nečega i imati privilegiju zabilježiti emocije ljudi u datom trenutku je neopisivo dobar osjećaj, pogotovo za nas vizualne tipove i sinestete kojima i slova imaju boje 😀

Imao sam sreće fotografirati zbilja puno raznih događanja od ljudi iz online zajednice, twitteraša, audiofila, rokera, auto-moto zaljubljenika, životinja, interijera, eksterijera, stomatologa, pića, hrane, mode… ma spektar je zbilja širok i upoznao sam ljudi u jednoj godini kolko nisam u svih prijašnjih 30, a pogled na ljude kroz fotografiju je dosta drugačiji, bogatiji, izravniji i – najiskreniji. Spontano ulovljena emocija je nešto što ne možemo odglumiti. Kroz fotografiju gledate na ljude i svijet oko sebe kroz jednu dodatnu dimenziju, bogatiju.

Fotografija je puna izazova, izazovi bude strast u vama, strast stvara uzbuđenje, a nakon uzbuđenja dolazi sreća. Meni osobno najveći gušt je stopiti se s okolinom i loviti one najsretnije trenutke i ljude u svojim najboljim izdanjima, prirodnim, spontanim i iskrenim. Vjerujte mi da to nije nimalo lako, ali hej, upravo zato se i zove – izazov 😀 Nakon tako nekog druženja doma obično dođem s 200tinjak ili 300tinjak fotografija čija selekcija i obrada opet nosi svoje draži. Slušalice u uši, slike na monitor i ushit te toliko ponese da se ne mičeš od kompjutera dok sve ne obradiš u dahu. Krajnji rezultat je cca 20% odabranih fotografija i te su onaj vrh koji želiš podijeliti sa svijetom.

Kad dajete svoje fotografije ljudima pred oči na neki način se ogolite pred njima, ranjivi ste i strepite. Nebitno što ili tko je na fotografijama, vi ste taj koji je to uhvatio i koji pokazuje ljudima svijet kroz svoje oči (op.a Depeche Mode – World In My Eyes) i tu se uzbuđenje nastavlja, iščekivanje povratne informacije. Svi mi volimo pohvale, tapšaj po ramenu i vjetar u leđa, normalno je to i sasvim ljudski, a meni nema boljeg komplimenta od onog kad gledam reakciju osobe, koja je na fotkanju imala stav “joj nemoj mene” ili “ne volim se ja fotkati”, kako gleda sebe samog na fotografijama i ne može sakriti sreću i zadovoljstvo 😀 Kad ljudi koriste tvoje fotografije za svoje profilne slike ili druge objave to je zbilja sreća koju niti jedan novac ne može platiti, a možda najveći kompliment sam dobio nedavno kod ugovaranja jednog fotografiranja kad su mi rekli: “Želimo da nam ti fotografiraš događanje, jer su na tvojim fotografijama svi tako sretni.” 😀

Fotografiraj i Ti, jer činiš dobro ljudima s obje strane objektiva 😀

 

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System – Bloggers Network.