Jedna od ponuđenih tema Coca-Cola bloggers networka ovog mjeseca je “Fizička neaktivnost“. Reko, ta je moja, jer me se najmanje, a ujedno i najviše dotiče.
Nekad…
Sjećam se, ne tako davno prije cca 30ak godina 😀 kad sam bio klinac, roditelji su muku mučili kako da nas dovsuku u kuću nakon cjelodnevnog skakanja na zraku. Kiša, snijeg, sunce – nama to ništa nije smetalo, što više prepreka – to bolje. Nije bilo drva po kojem se nismo penjali (niti s kojeg nismo pali), kao ni kopriva u koje nismo upali. Kod nas se znalo, prije nego padne mrak i uđemo u kuću, cijelo dvorište se moralo dovesti u red, pograbljat šljunak od cjelodnevnog ludovanja s biciklima, te počistit svo lišće s travnjaka iza kuće. U kuću se ulazilo doslovce po mraku.
Istina, onda nije bilo toliko TV programa, kompjuter smo dobili tek kasnije u srednjoj školi, telefon (kućni) smo dobili nakon godinu dana od potpisivanja ugovora, a mobitel smo mogli vidjeti samo u američkom filmu u vidu “cigle” koju drži u rukama neki ljuti bogatun dok leži u bazenu u Los Angelesu okružen koktelima, zečicama i ostalim šarenim artiklima, te se dere na predradnika koji kasni s izgradnjom Casina u predgrađu Vegasa.
Ali nekako sumnjam da bi nas, u toj dobi, bilo kakav gadget mogao predugo zadržati u kući dok je vani sva zabava.
Tadašnji “trofeji” nisu bili high-scores na igricama nego tko ima više ogrebotina po nogama ili tko je više puta sprašio susjedovog kokota s praćkom u tur.
A i kirurgija je bila “naša”, na tavanu još čuvamo kolekciju gipseva i longeta koje smo nosili kao klinci, jer smo jednostavno bili nezaustavljivi, a kosti ponekad nisu mogle izdržati taj tempo 😀
Ravan trbuh, žilave ruke, kose do ramena i energije za preplivati olimpijski bazen 3 puta u oba smjera leđno dok jedeš sendvič s paštetom i paradajzom u jednoj, a piješ sok iz druge ruke. Od 6. razreda, pa sve do završetka srednje u školu sam se vozio biciklom, listovi na nogama su mi i dan danas kataloški primjer atletskih nogu. Nikad nisam imal neku pretjeranu želju za neko ciljano vježbanje, odlazak u teretanu ili slično. Sva mast se topila dnevnim aktivnostima, boravkom na zraku uz puno hodanja i bicikliranja. Sjećam se kad sam u jednoj fazi života preselio iz Zagreba u Varaždin gdje je sve bilo na maksimalno 15 minuta hoda udaljenosti. Auto gotovo nisam koristio, sve je bilo defacto “na dohvat ruke”. Osim masti trošio sam i tenisice, minialno jedan par godišnje. A danas …
Danas …
… danas je situacija, pa skoro dijametralno suprotna 🙁
Kompjuteri su svugdje, sve se radi sa njima i na njima. I to je super, kompjuteri su u mnogočemu olakšali život na Zemlji, ali naš organizam nekako nije baš stvoren da bi sjedio 10 i više sati kolko mi se u prosjeku dnevno zalomi da provedem za kompjuterom. I to je samo za kompjuterom, bojim se uopće u kalkulaciju staviti i sate sjedenja za tabletom, prijenosim kompjuterom ili u autu.
Brže se jede, više se sjedi, manje se spava…
Niti jedno od toga mi se ne sviđa, ali to je trenutna svakodnevnica. Svako jutro se budiš sa idejom da nešto od toga promjeniš i ako ustraješ u ideji to bude jedan dobar dan.
Volim te dnevne pobjede kad gledaš van kroz prozor i samo što neće kiša, a ti umjesto da poklekneš uzmeš bicikl i odvoziš 15 kilometara 😀 Što više ideš “protiv sebe” bolje se osjećaš. Kad kažem “protiv sebe” mislim na vlastitu lijenost, sklonost odgađanju, te pronalaženju isprika. Ili je prehladno ili je prevruće, ili će kiša ili previše puše vjetar, ili imaš jako puno posla i ne stigneš, ili ti se baš nešto spava, pa bi radije malo zalego nego pedalirao …
Svaki dan novi izgovor, ali one dane kad stisneš zube i pobjediš samog sebe, e ti dani su fantastični.
Evo jedan sasvim banalan primjer od stanja duha “Zzzz, spava mi se”, do “Završio sam u jedno prijepodne kolko nisam u protekla 2 dana”, a između toga stoji samo jedna vožnja biciklom, jedno tuširanje i svjež doručak.
Ponekad je upravo to i problem, kao to je tolko jednostavno, samo sjednem na bicikl i bit će sve ok, da nam se ne da ni tolko trgnuti, kao to mogu uvijek, eto tolko je jednostavno.
No, kad imate malo dijete onda su stvari malo drugačije 😀
Njih treba stalno imati na oku i skakati za njima, a to vjerujte mi nije nimalo lako, jer u sekundi nastane rusvaj. Pa kad se već sam tako ne mogu natjerati da se malo pokrenem onda je tu moj sin koji to napravi bez greške 😀
Čitao sam dosta upravo o toj temi tj kolko je loša neaktivnost za naše tijelo i duh, e da, nemojmo zaboraviti duh, jer ako klonemo duhom onda i fizički krećemo nizbrdo. Jedno je s drugim vrlo usko povezano, a naše tijelo jednostavno nije napravljeno da miruje nego da bude u pokretu.
Osobno sam si napravio te neke male trikove kako da se natjeram da ipak povremeno ustanem od kompjutera.
- Npr voda, čašu vode uvijek ostavim na stolu u kuhinji, pa kad mi se pije voda moram prošetat do stola.
- Na ručak više ne idem autom (kao da uštedim koju minutu) nego uvijek pješice, a to je taman tih 20 minuta dnevne aktivnosti koja se preporuča kao minimum.
- Ne koristim više lift. Jes da nisamo visoko, ali opet je bolje 40 stepenica nego nijedna.
- Sveo sam konzumaciju slatkog samo na dozu deserta nakon ručka. Sladoled i sl.
I za kraj ovog osvrta bi samo rezimirao činjenicu koja se kod mene pokazala 100% točno, a ta je da ma kolko mislili da NEMATE vremena za malo prošetat ili provozat se biciklom vremena zapravo IMATE, samo se trebate trgnuti i pobijediti sami sebe, jer daleko je bolje provesti 40-60 minuta na biciklu i odraditi hrpu posla nakon toga s puno elana, nego se par sati vući ko gladna godina pred ekranom kompjutera maštajući o tome kako jedva čekate leći u krevet i zaspati 😉
E da… pošto sam za ovaj tekst želio upotrijebiti autentične fotografije nas razigrane djece iz djetinjstva proveo sam sate i sate kopajući po starim kutijama pregledavajući 100tine fotki. Bilo je to jedno lijepo emotivno putovanje kroz vrijeme, djetinstvo je zbilja jedno posebno lijepo doba <3
P.S.
Dok sam preturao sve one silne stare fotografije naišao sam i na ovu skupnu fotografiju osnovnoškolske rukomente ekipe, baš me zanima da li možete detektirati koji sam ja na fotografiji ? 😀
Ovaj tekst je dio akcije #činidobro Coca-Cola System – Bloggers Network.
Blagdansko vrijeme uobičajeno je za humanost i humanitarne akcije, jer su ljudi nekako više emotivni i suosjećajniji spram drugih, ali ova naša akcija se sasvim slučajno krenula u to doba godine što je samo pomoglo njenom odličnom rezultatu. Na našoj nacionalnoj televiziji ima jedna odlična emisija u kojoj se obrađuju razne životne teme, a jedna od njih je bila i tema o beskućnicama na našim prostorima. Moja dobra prijateljica Martina me shrvana nazvala nakon te emisije i rekla: “Poje ovo je grozno što ti ljudi sve proživljavaju, moramo nekako pomoći.” Blagodat interneta omogućila mi je da 